Intervju s Bibom Šoštarić

27/06/2009

Bibu Šoštarić zatekao sam u jednom polupraznom krštrmrčkom noćnom pajzlu, u kojem sam se obreo tragajući za ljudskom toplinom (recenzija u sljedećem izdanju – ne propustite!). Djelovala je suzdržano, frustrirano ili blazirano. Bistrooka gospa de la triste figura! Izmještena u taj ordinarni ćumez skupa s bezvremenom haljinom kitajskoga kroja, njezina je mirisava osoba prizivala nezaboravak, pleksiglas i atičku deklinaciju. Netko ju je instrumentalizirao za svoju neslanu, anakronu nadrealističku šalu. Sirota! U kvartovskom joj kafiću piće platiti nitko živ neće nikada. Pogotovo, ali iz drugačijih razloga, otkad je Thierry Mugler razglasio tko mu je muza za kolekciju od vintage i građevinskih tkanina, prvenstveno kostrijeti i staklene vune. Krvarila je od dostojanstva, dosade i sjete. Kad sam joj ponudio društvo za razgovor, prihvatila je s dirljivom zahvalnošću. Potvrdila je da nije odavde. Spontano su nam se nametnule teme muško-ženskih lomnih odnosa i brutalnoga sado-mazo-fetiš seksa. Čitateljstvu, koje je rođeno više radoznalo nego spremno, s ponosom predstavljam uvodno predavanje iz ciklusa Pačja škola sadomazofetišizma by Biba Šoštarić.


Pero Batina:

Opravdavaju li Krštrmrčani laskavo drugo mjesto na Durexovoj ljestvici bjelosvjetskih top-of-the-pops jebača?


Biba Šoštarić:

Ne.


Pero Batina:

Smatraš li se stručnjakinjom za muškarce?


Biba Šoštarić:

Stvari jesu ili nisu i šta se ima smatrati. A jesam li ili nisam, pa, muškarci nisu pogodan predmet moje specijalizacije, jer za njima izgaram i gubim razum, što mi onemogućuje studiozan, akribičan znanstveni pristup. Mogu tek konstatirati da su empirijski, osim rijetkih biljaka što nauštrb vlastite slave rijetko i cvatu, oni međusobno podjednaki, što ne znači da su gadovi i svinje, jer i to bi zahtijevalo izvrsnost, samo s negativnim predznakom, već da su naštancani, bez okusa, boje i mirisa, amorfni i dakle mimoilazni. Načelno, muškarci su divni. Obožavam ih.


Pero Batina:

Odakle ti ideja da otvoriš školu sadomazofetišizma za pačiće male? Iz glave, ili si to negdje pročitala? I odakle da krenu oni koji se ushtjednu sadomazofetišizirati? Možeš li preporučiti neki udžbenik, priručnik i radnu bilježnicu?


Biba Šoštarić:

«Pačja škola» je understatement i figura. Ta nisam ja ničija obrazovna institucija! Moja je nakana priopćiti ljutito samozvancima i neznalicama: «Prozirem vas! Vidim kroz vas! Nemate suštine!!».


Pero Batina:

Javna je tajna da si na Korzu, na ravnom, slomila nogu šećući, nenavikla na niske potpetice, u balerinkama. Nadalje, pronio se glas da si u eminentnom krštrmrčkom sex-shopu nedavno viđena zakrabuljena kako zapitkuješ o jeguljama. Paušalno, šuška se da se pališ na guranje. Je li istina da su ti trenutno omiljeni fetiš cipele ili torbice? Na što općenito briješ?


Biba Šoštarić:

Potvrđujem, poluistina je da su mi štikle dio tijela, a to s lomljenjem noge u balerinkama bila je oklada: dokazala sam da nije Pir cicija i da ne prezam ni od čega. Što se tiče vaše druge rečenice, to da sam viđena u tom sex-shopu neistina je, a sve kad bi to i bila istina, ja sam tamo išla samo pozdraviti vlasnika, svog susjeda iz zgrade i porazgovarati ne o jeguljama već o bakalaru, a dokaz tomu je da se bližio Božić.


Pero Batina:

Kakva su tvoja iskustva s krštrmrčkim sadomazofetišističkim dečkima? Koliko si ih dosad imala, a koliko ne? I treba li ozakoniti sado-mazo brakove?


Biba Šoštarić:

Ako proguglamo, krštrmrčkog sadomazofetiš-muškarca naći ćemo na hrvatskoj Wikipediji pod natuknicom “Oksimoron” u odlomku “Primjeri”. Ne bez razloga. Dotičnik ima ontološki status ravan onome drvenoga željeza. Fenomenolozi se pitaju zašto je tomu tako. Pogotovo s obzirom na to da privid kaže suprotno. Dekorativni aspekt sadomazofetišističkog odnosa privlači naime more nadrimaštovitih padobranaca, prolaznika, radoznalaca, eksperimentatora, autsajdera, diletanata, amatera, riječju šmiranata, švindlera, šajsera, šustera, šanera i šlosera, nedizajniranih za te zahtjevne uloge. Plediram i apeliram na trube neka radije prionu na pleh-muziku. Također, neka svoje rekvizite, kostime i scenske artikle ne iznose iz ormara, ni sinopsise i koreografije iz ladica, i to nikad, jer su kič.


Pero Batina:

Zvučiš ogorčeno i ljutito. Tko te toliko povrijedio i koje su tvoje traume iz djetinjstva? Svađaš li se doma s televizorom? Jesi li sretno zaljubljena? I dokle tako?


Biba Šoštarić:

Moj je ton plod zaključaka izvedenih nepotpunom indukcijom na temelju podataka prikupljanih pri svjetlu svijeće usred bijela dana po napučenim trgovima, pa me tješi s jedne strane mogućnost da sam pogrešiva i nepravedna, a s druge ocvala uličarka nada, koja mi muklim glasom šapće: «deder, bocni ih malo… stavi im bubu u uho…». Ishod čega je, predvidljivo, humoristična igra gluhog telefona. A kozmički blizanac? Taj misli da je sin jedinac. Misli, dakle drek zna. Drek zna, dakle postoji. Postoji, ali ljubav je za cure sretnije.


Pero Batina:

Koliko imaš godina, čime se baviš, koji si kvart, kakve gaćice nosiš, što voliš i što mrziš?


Biba Šoštarić:

Malo sutra!


Pero Batina:

Daj neku recitaciju za kraj.


Biba Šoštarić:

Za vaše drago čitateljstvo, evo pjesmice moje frendice Mimi, koju, zarekla sam se, neću dodatno reklamirati, jer nije ni ona mene. Iz dna duše pozdravljam Rigojančija.


Traumaturg
satireš me ništiš me
negiraš me kao Pariz
vraćaš me meni samoj
i lakoj mi crnoj zemljici

Oglasi